Uživati kao turist s invaliditetom 2. prosinca 2020

Kao osoba s cerebralnom paralizom koja za kretanje koristi dva četveronožna štapa, navikla sam na to da putovanje zahtijeva informiranje o pristupačnosti i strateško planiranje. To je jedan od razloga zašto osobe s invaliditetom obično provode odmor kod kuće.
Netko tko pokazuje kartu
Osobama s invaliditetom za mnoge aktivnosti treba više vremena, a ponekad je potrebno i unaprijed isplanirati pauze u putovanju i zadovoljavanje fizioloških potreba.

Slične dvojbe glede pristupačnosti imamo i kada je u pitanju duži boravak u nepoznatom prostoru. Dok ih budem opisivala, imajte na umu da se neke od njih odnose samo na osobe koje se kreću pomoću invalidskih kolica, druge se odnose samo na osobe koje za kretanje koriste štapove, a treće i na jednu i na drugu skupinu osoba s invaliditetom. Svima je zajedničko to da je potrebno neko vrijeme za privikavanje na novi prostor. Upravo zbog toga osobe s invaliditetom provode svoj odmor drugačije od drugih.

Ljetno turističko putovanje samo po sebi zahtijeva izlazak iz sigurne zone, a posebno ove godine. Bez obzira jeste li osoba s invaliditetom, bliska osoba koja ide kao pratnja osobi s invaliditetom ili vam je u potpunosti nebitno da sebi prilagodite uvjete boravka u mjestu i u prostoru koji nisu vaše boravište i vaš dom, zahtijeva praćenje i poštivanje određenih epidemioloških mjera, kako u zemlji u koju dolazite, tako i u zemlji iz koje dolazite. Iako je zamišljeno kao odmor, ljetno turističko putovanje zbog toga može postati vrlo stresno, pogotovo za osobe s invaliditetom.

Naime, teško će poštivati socijalnu distancu dok tražite “tehničku pomoć“ druge osobe. Osoba koja vam daje ruku i pomaže vam prevladati stepenice, prilazi vam bliže od preporučene udaljenosti (1.5m na otvorenom i 2m u zatvorenom prostoru) pri čemu obje osobe potencijalno riskiraju vlastito zdravlje. Osim toga, osobe s invaliditetom spadaju u rizičnu skupinu za obolijevanje od Covid-19, a strepnja bližnjih za zdravlje osoba s invaliditetom često je intenzivnija od one koju osjećaju same osobe s invaliditetom. Zbog toga je pomoć nezgodno i zatražiti i pružiti.

Osoba koja se kreće pomoću invalidskih kolica je na sunčanoj plaži i gleda u more.

Ova 2020. godina bez sumnje nije najpovoljnija za ljetna turistička putovanja, no kratak odmor na nepoznatom području izazov je koji bi svaka osoba s invaliditetom trebala prihvatiti barem jednom u životu.

Da bismo više dana boravili u nekom apartmanu, moramo se informirati o: broju stepenica na ulazu, rasporedu prostorija u apartmanu, širini između zidova i izgledu kupaonice.

Naravno, ovo su vrlo općenito opisani segmenti, jer svaka osoba s invaliditetom ima svoj način kretanja i obavljanja svakodnevnih aktivnosti.

Kada se prvi put raspitujete o smještaju, dobro je započeti s ovim pitanjima:
  • Kakav je pristup apartmanu i ima li stepenica?
  • Koliko je apartman prilagođen za kretanje pomoću invalidskih kolica?
  • Ima li kupaonica tuš kabinu?
  • Koliko je visok prag tuša?
  • Je li u tušu postavljena stolica i postoje li držači sa strane?
  • Koliko je visok krevet na kojem ću spavati?
  • Koliko je tvrd madrac za krevet?

Iskustveno sam naučila da pitanja o pristupačnosti prostora moraju biti konkretna te da trebam osobu s kojom razgovaram zamoliti da ponovno provjeri sve ono što tražim. Naime, znalo se dogoditi da pitam ima li stepenica na ulazu i dobijem negativan odgovor, a onda me dočekaju tri stepenice, bez rukohvata. Osoblje nije ni primijetilo te stepenice!


K tome, meni koja se otežano krećem odgovara da, primjerice, kupaonica ima tuš kabinu s rukohvatom i da je u njoj sve blizu jedno drugome. Osobi koja se kreće u invalidskim kolicima više odgovara da je u kupaonici mnogo prostora između umivaonika, WC-a i tuš kabine.Lakše joj se kretati ako je cijeli pod kupaonice na istoj razini, a velika rupa za odvod kupi vodu iz cijele kupaonice nakon tuširanja.

Kad sve ovo uzmemo u obzir, vjerojatno vas ne čudi što se u vlastitom domu osjećam mnogo sigurnije i opuštenije nego li u nekom prostoru u kojem nisam nikad bila.

Uvjerena sam da veći broj osoba s invaliditetom osjeća nelagodu pri samoj pomisli da bi tijekom godišnjeg odmora mogli doživjeti nešto od spomenutog. U putovanju i boravku na novom odredištu istinski uživati možemo samo ako uspijemo predvidjeti većinu izazova koji nas očekuju te unaprijed kreirati barem dio rješenja potrebnih za prevladavanje tih izazova. No, nemoguće je predvidjeti sve pa su neugodna iznenađenja nezaobilazan dio turističkog iskustva.

Suočavanje sa tim izazovima bez sumnje će biti mnogo lakše ako prethodno naučite izraze povezane s invaliditetom reći na jeziku zemlje u koju idete. Neki od tih izraza su: „osoba s invaliditetom“, „štapovi“ (ili neko drugo pomagalo koje koristite), prilagođen WC, „Možete li mi pomoći?“, „Znate li gdje je lift?“. Uz to, dobro je uza se imati i neku iskaznicu koja pokazuje da ste osoba s invaliditetom, kako biste je pokazali na početku razgovora osobi koja ne razumije ni jedan od jezika koje govorite.

Naravno, ako želite vrijeme na godišnjem odmoru aktivno iskoristiti recimo za kupanje, preduvjet je realna procjena fizičkih sposobnosti same osobe s invaliditetom. Poželjno je da tu procjenu, uz samu osobu s invaliditetom, napravi fizioterapeut ili neka druga osoba koja radi sa osobom s invaliditetom na fizičkoj pripremi, ali i nekoliko njoj bliskih ljudi s kojima se često druži. Njihovi različiti kutovi gledanja pružit će objektivnu sliku realnih mogućnosti osobe s invaliditetom u moru ili u vodi. Ovdje se je također potrebno raspitati o prilagođenosti prostora, odnosno saznati koliko je plaža daleko od apartmana, kakav je prilaz plaži te postoji li ulaz u more prilagođen osobama s invaliditetom. Posebno može biti korisno ranije nazvati organizatore aktivnosti i pitati jesu li do sada imali iskustva s osobama s invaliditetom i kako im je to uspjelo. Ovaj poziv nije ugodan za bilo koju osobu s invaliditetom, ali će vam uštedjeti puno vremena i nesporazuma.

Putovanje “iz užitka”, nerijetko se pretvori u traumu, zbog koje nestrpljivo iščekujemo povratak kući. Zbog toga se osobe s invaliditetom na putovanja bez prijeke potrebe rijetko odlučuju. No, što kada se na putovanje “iz užitka” ipak odvažimo? Jedan od mojih strahova često je bio da neću imati koga upitati za pomoć ili da mi netko neće htjeti pomoći.

S vremenom sam naučila da, ako nadvladam ta dva straha i krenem, netko će se uvijek pojaviti u pravo vrijeme na pravom mjestu. Bila je i bit će to najčešće osoba koja je voljna pomoći mi, ako joj objasnim kako.

Autorica: Ivona Šeparović